Zadrugarstvo kao poluga razvoja

U Hrvatskoj je aktivno oko 1200 zadruga, od čega je otprilike 400 poljoprivrednih (kojih broj opada) i 260 braniteljskih zadruga. Zadruga je pravna osoba u koju su udruženi proizvođači i davatelji usluga, koja samostalno i neovisno zastupa ciljeve koje su odredili članovi zadrugari.

Naša recentna povijest ne pokazuje neku posebnu popularnost zadruga, dapače, zadruge su u samostalnoj Hrvatskoj smatrane reliktom socijalizma, što je pak posljedica prisilnoga zadrugarstva u komunističkoj diktaturi neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, po uzoru na slične modele u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Kako je zadružna imovina smatrana svačijom i ničijom, često je bila plijen lokalnih moćnika, koji su se putem političke prisile pokušavali dokopati te imovine u privatne svrhe, a sve pod parolom da su zadruge isključivo socijalistički relikti.

To je potpuno pogrešna teza  jer su u Europi zadruge posebno jaki subjekti koji u svjetskim razmjerima osiguravaju više od stotinu milijuna radnih mjesta (više nego multinacionalne kompanije), a po članstvu čine ozbiljan dio čovječanstva – više od 800 milijuna ljudi.

U Italiji i Francuskoj zadruge imaju snagu nacionalnih kompanija i često surađuju s velikim nacionalnim kompanijama koje im služe kao dodatni kanal distribucije na globalnoj razini (kod nas je poznata talijanska zadruga Mercatone Zeta, koja putem svojega trgovačkog lanca distribuira i zadružnu robu).

U Dalmaciji je zadružni savez osnovan 1907. (osnivači Frano Bulić i Frano Ivanišević), izgubio je samostalnost nakon 1945. te je vegetirao u okvirima gospodarskih komora, da bi 1990. povratio samostalnost izgubivši atribute paradržavne institucije i pretvorio se ponovno u samostalni subjekt. Zanimljivi su navodi sa savjetovanja o zadrugarstvu održana potkraj 2013. u Splitu u organizaciji Odjela za gospodarstvo Matice hrvatske, gdje su predavači Josip Matas kao predstavnik Županije, Lordan Ljubenkov kao predstavnik Zadružnog saveza Dalmacije i Svetin Palada, direktor jedne od najvećih zadruga u Hrvatskoj, PZ Marina, istaknuli da je smanjivanje broja zadruga neposredno povezano s promjenama u demografskoj strukturi. Naime, ukidanje zadruge na nekom području uvjetovalo je smanjivanje zaposlenosti, a samim time i smanjenje pučanstva na tom području. Na području Marine, na primjer, prije dvadesetak godina skupljalo se godišnje po 40 tona badema, sada ništa. Skupljalo se 300 do 400 tona smokve, sada tek četvrtina toga.

Zašto je zadrugarstvo posebno zanimljivo danas, kada je Hrvatska članica Europske Unije i kada naša roba i usluge mogu bez ikakvih problema (osim, eventualno, transportnih troškova) doći do potrošača u dalekoj Škotskoj jednako kao i u susjednoj Sloveniji ili Mađarskoj? Najveća prednost, ali i opasnost za proizvođače hrane, primjerice, jest otvoreno tržište i pristup paneuropskih trgovačkih lanaca hrvatskom tržištu. Hrvatska ne može preživjeti na domaćem tržištu, ona mora ići van, mora organizirano krenuti na druga tržišta. Zadruge su tu idealna poluga da se roba pojedinih malih proizvođača, čak i onih kojima je to povremeno zanimanje uz redovni posao ili mirovinu, ponudi i dopremi te naravno naplati putem velikih europskih trgovačkih lanaca (naravno, pod pretpostavkom da su dobro i profesionalno vođene). To podrazumijeva objedinjavanje troškova promocije, transporta i ostalih logističkih troškova te troškova kontrole kvalitete, jer svi su ti troškovi na razini pojedinog proizvođača neprihvatljivi, ali u sinergiji s drugim malim proizvođačima udruženim u zadrugu postaju konkurentni.

Poznata je suradnja velikoga hrvatskog lanca Konzum, sada ujedinjena s Mercatorom, sa zadrugama i tu, naravno, zadruge objedinjavaju manje proizvođače koji ne bi imali priliku robu nuditi Konzumu da nema zadruga preko kojih se obavlja sav taj posao.

Ono što još nedostaje danas u organizaciji poslovanja zadruga, prema navodima Svetina Palade, jest podjela zadruga na clustere, dakle svojevrsna specijalizacija za nuđenje robe na domaćem i stranim tržištima, što bi omogućilo dalje smanjenje troškova i stvaranje bolje konkurentnosti domaćih proizvođača i davatelja usluga. Ovaj termin udruživanja zadruga naročito je bio favoriziran kao model od strane ministarstva  prije desetak godina. I dalje mislim da je ovo nužno, posebice u sektoru maslinarstva,  vinogradarstva i povrtlarstva, kao i u drugim sferama poljoprivredne proizvodnje, a sve u cilju da se kroz zajednički nastup poveća konkurentnost a time i omogući plasman proizvoda na nova, potentnija tržišta.

Da se ne bi mislilo da se zadrugarstvo odnosi samo na poljoprivredne proizvode, gdje su prednosti očigledne, i s povijesnog aspekta, ali i što se tiče budućnosti, treba podsjetiti na proizvodne zadruge udruženih građevinskih, električarskih i elektronskih proizvođača koji su tradicionalno nastupali u izvođenju građevinskih radova u inozemstvu u bivšoj Jugoslaviji. Danas je broj takvih zadruga znatno manji, ali čini se da je upravo Europska Unija prilika da se sitniji proizvođači i davatelji usluga, udruženi putem zadruga, natječu za veće poslove u EU, što im danas, zbog nedovoljne veličine, nije moguće.

Upravo bi u tom segmentu država, organizacijskim savjetima, ali i boljim zakonodavstvom koje uređuje zadruge, mogla pomoći razvoj. Hrvatski je narod prilično individualan, što je vjerojatno posljedica povijesne razjedinjenosti Hrvata pod različitim tuđinskim upravama, ali došlo je vrijeme, i tomu bi i trebala služiti samostalna država, da se organiziramo u zajedničkom upravljanju državom, da proradi solidarnost i dugoročno razmišljanje kao uvjet preživljavanja nacije. Primjer naših sportaša pojedinaca u svjetskom sportu u odnosu na one kolektivne eklatantan je. Na način kako danas razmišljamo, nemamo mnogo izbora doli poraditi na udruživanju u različitim oblicima, a zadrugarstvo je jedan od najvažnijih,  koji  opet omogućava i svojevrsnu slobodu, individualnost, koja je bitna karakteristika našeg naroda. Proučavajući povijest hrvatskoga gospodarstva, može se uočiti da su u vrlo plodnom razvoju industrije u okviru Austro-Ugarske Monarhije hrvatska industrija i financijski sektor nastali putem udruživanja u dionička društva nekoliko, pa i desetak različitih investitora, koji su mahom bili individualni proizvođači, ali su shvatili da ne mogu bez udruživanja ovladati austrougarskim tržištem. Moj pradjed Mate Barac, nepismeni klesarski poduzetnik, podrijetlom iz Kamenjaka kraj Crikvenice, ujedinio se sa svojom braćom i susjedima i na taj su način gradili mostove po Budimpešti, stambene zgrade po Zagrebu i Rijeci te je tako stekao za ono doba velik kapital. Nepismeni klesar zapošljavao je inženjere, a to je mogao samo zato što je bio udružen s drugima iz svojega kraja. Ne znam, ali nije isključeno da su oni već poslovali putem svojevrsne zadruge.

Posljednjih godina u Francuskoj i Velikoj Britaniji pojavljuju se radničke zadruge na zgarištima nekoć važnijih kompanija. Preko sindikata, ali često i bez posebne institucionalne inicijative, radnici se organiziraju u želji da nastave proizvodnju. Država podupire takve projekte izdavanjem bankarskih jamstava za početak proizvodnje. Naravno, potrebno je profesionalno rukovodstvo koje je često vrlo zainteresirano uključiti se u takav projekt, jer postoji veća sloboda stvaranja i sigurnost da privatni dioničar neće transferirati dobit za potrebe drugih svojih projekata, nego će je stalno reinvestirati, što je princip rada zadruge. U mnogo hrvatskih slučajeva stečaja, gdje pogoni stoje, a zaposlenici završe na burzi rada, država bi mogla financirati profesionalne upravitelje ili/i konzultante koji bi mogli pokrenuti proizvodnju i tako spasiti i tržište, i zaposlene, i brendove. Takvi procesi uhodavanja, prema praksi u Francuskoj, primjerice, traju do šest mjeseci i zapravo ne znače prevelik trošak za državu, relativno malen rizik (šestomjesečni trošak plaća i naknada profesionalcima), a ako projekt uspije, efekti su dugoročno odlični. Umjesto da se plaćaju plaće radnicima koji ne rade ili naknade putem burze rada, taj bi se novac mogao investirati u pokretanje radničkih zadruga u pojedinim trgovačkim društvima. Da je Nama svojedobno preustrojena u zadrugu, danas bi ostala s više robnih kuća, kreditorima bi polako pritjecao novac, a o socijalnim efektima da i ne govorimo. Ima i drugih primjera. Ovakav model još nije isproban u Hrvatskoj, sigurno je problem individualnost, kao naša narodna osobina, ali isto tako i pohlepa mnogih koji misle da akvizicijom neke zgrade postaju poduzetnici i osiguravaju si budućnost. Sigurno da su postojale lokacije koje su opravdavale takve postupke, jer je atraktivnost lokacije jamčila profit, ali takvih lokacija nema mnogo, mnogi su propali zbog zaduživanja radi ulaganja u nekretnine, ali nekretnine imaju smisla samo ako se u njima nešto radi, netko ih koristi za stanovanje ili posao. Današnji viškovi kvadrata u Zagrebu i drugim mjestima govore o tragičnim posljedicama takvih poteza kojima je kumovala država. Vrijeme je da država napusti takvo usmjerenje, da dade povjerenje zaposlenicima i da na taj način pridonese očuvanju nacionalnog bogatstva i uvede kulturu rada. Hrvati su u svijetu kao narod cijenjeni, jer kada dođu u dobro ustrojen sustav, produktivni su, a kada su u svijetu kaosa, kakav je nastao u Hrvatskoj, i bespravne države, svi se prepuste kaosu i općem grabežu. To je dakako krimen politike, koja je u Hrvatskoj zaboravila svoju osnovnu zadaću, a ta je raditi za opće dobro, a tek u krajnjoj instanci za sebe.

Primjeri Emilije Romagne (pokrajina u Italiji) i Baskije (pokrajina u Španjolskoj), gdje je radničko zadrugarstvo jako razvijeno, a BDP veći od prosjeka u zemlji, mogao bi biti poticaj za razmišljanje aktualnim ministrima kako pokrenuti sve oblike zadrugarstva. Isto tako, ekonomska kriza u Europskoj Uniji pokazala je da su zadruge otpornije, jer su manje zadužene, nisu opterećene ulaganjima u druge projekte, relativno su fokusirane na svoju djelatnost i, samim time, izdržljivije.

Hrvatska vlada trebala bi izraditi realnu procjenu stanja zadrugarstva, prepoznati i označiti clustere, te pokrenuti kampanju promoviranja zadrugarstva u javnosti. Naravno, uz prethodno „čišćenje“ zakona koji uređuju ustroj zadruga i prilagodbe administrativnog sustava za razvoj zadruga. Koncentracija određenih poticajnih sredstava koja danas država ulaže u pojedine sektore bila bi mnogo produktivnija putem objedinjavanja tih sredstava unutar zadruga, naravno, uz punu transparentnost i nadzor trošenja.

Hrvatska je u krizi već šest godina. Nema naznake da će iz nje izaći. Neće nam pasti mana s neba, stari kažu „Bog pomogne onom koji si sam pomogne“. Tako očito misli i Europska Unija. Potpuni nestanak investicija u Hrvatskoj (u Zagrebu sam neki dan s vrha zgrade HOK-a nabrojio ukupno tri dizalice!), posebno stranih investicija, posljedica je prepoznavanja nesposobnosti administracije, posebno one lokalne, koja je ogrezla u korupciji i zaglibila u neznanju. Stranci su prestali kupovati naše nekretnine (privatne i hotelske) jer im se ne sviđa socijalno-ekonomsko okruženje, obala je i dalje lijepa, ali mi je nagrđujemo ponašanjem koje je rezultat socijalno-ekonomskog kaosa i koje ne dopušta nikakav razvoj. Politika je najveći krivac, tamo je previše nesposobnih koji se koriste svim sredstvima da bez napora i znoja ovladaju velikim državnim kapitalom i dio preliju u svoje privatno vlasništvo.

Čovjek ne može samo mirno stajati i gledati kako brod tone. Domovina nije neki običan brod, nego ono što smo naslijedili od predaka koji su se za nju izborili stoljetnim borbama i nitko nema pravo dalje ju uništavati zbog koristi jednoga naraštaja, nego se mora misliti da se barem sačuva, ako već ne razvije, ono što je dobiveno i da se to preda našim nasljednicima. Svako dobro rješenje, a poticanje zadrugarstva u svim segmentima jedno je od dobrih, sigurno će pomoći da se to i učini.